Beyond_the_Black_Rainbow_posterBeyond the Black Rainbow iz 2010. godine apsolutno je jedan od najneobičnijih filmova snimljenih posljednjih godina, a pripada skupini koja se ne može pohvaliti širokim spektrom gledatelja.

BEYOND THE BLACK RAINBOW (2010)

Redatelj: Panos Cosmatos
Scenarij: Panos Cosmatos
Glume: Michael Rogers, Eva Allan, Scott Hylands
G1G1Gg1

 

89791_galBeyond the Black Rainbow iz 2010. godine apsolutno je jedan od najneobičnijih filmova snimljenih posljednjih godina, a pripada skupini koja se ne može pohvaliti širokim spektrom gledatelja. Ovaj kanadski znanstveno-fantastični film redatelja i scenarista Panosa Cosmatosa apsolutna je kontra svakog današnjeg mainstreama, a u svojoj nevjerojatnoj pretencioznosti postiže znatno više i odlazi intrigantno dublje no što bi se očekivalo. Prema riječima redatelja, ako vam se ovaj film svidi, poremećeniji ste no što je on bio dok ga je provodio u djelo.

No, to je zapravo preoštra tvrdnja, pa makar dolazila i od redatelja, budući da film reflektira snažnu poznavalačku pozadinu, i u svojem je sadržaju diskutabilno koherentan. Beyond the Black Rainbow niti je suštinski eksperimentalan film bez glave i repa niti je u kom trenutku iživljavalački perverzan ili trešerski neukusan, pa da bismo mogli kroz smijeh uprijeti prstom i reći: „Jao.“ Suprotno, naslov je scenaristički veoma kulturan i kulturom filma i društva dobro obložen, pa je tek na izvanjskim faktorima – koncentraciji gledatelja, volji, ukusu – koliko će dobro biti film zahvaćen.

Njegova prva i neizbježna karakteristika je nevjerojatna, gotovo apsurdna sporost svakog pojedinog kadra, iznimno mala količina rascjepanog govora, većinski monologa, te općenito intenzivno surrealan, psihodeličan ugođaj (no ponovno – koherentan i odmjeren). Neizbježno je uočljiv izvrstan, dvodimenzionalan soundtrack Jeremya Schmidta, prisutan kao običan glazbeni ugođaj, ali i psihološki sloj filma. Kao takav, definitivno nije za bilo kojeg gledatelja, i to je, budući da u sebi veoma zanimljiv, na neki način i svojevrsna šteta naslovu. Fenomen ovakve režije je u ovom slučaju prilično izražen: bez obzira na sporost scena, njih je mnoštvo i uvijek predstavljaju radikalnu progresiju u shvaćanju filma, stoga vi naprosto ne možete, kao u većini drugih filmova, preskočiti komad filma, pa i najmanju njegovu minutu, bez da još uvijek znate što se događa. Suprotno, preskočite neki djelić i nećete imati pojma što se dogodilo i u kojoj je fazi radnja, uopće.

89787_galDa je potrebna svaka sugestija koju kadrovi nude, to je svakako bitno jer je radnja vrijedna pažnje, ali govoriti o njoj više značilo bi upropastiti je. Početne scene filma govore tek da u futurističkom kompleksu dr. Barry Nyle (Michael Rogers) razmatra psihološko stanje jednog ženskog pacijenta, što je već suviše rečeno. Ipak, vrijedi spomenuti da su vremensko-prostorni uvjeti u koje je radnja smještena i tip obrata unutar radnje i izvrsno artikulirana kreativna ideja s obzirom na čitavu hommage dimenziju filma. Posve nalik filmovima od šezdesetih do osamdesetih, vjerno (i hrabro) slijedi njihov konceptualni sklop, a zbir kreativnih i režijskih poteza, uz vlastiti touch, neosporno zrače Kubrickom, Lynchom, Cronenbergom. Beyond the Black Rainbow kao njihov plod sadrži i niz neizravnih referenci. Za lakše razumijevanje filma, također pomaže poznavati recentna (’50-’80) američka zbivanja i opće struje koje su se odvijale u političkoj sjeni i među običnim pukom, što u konačnici, bez obzira na poražavajući kraj filma, čini film kvalitetnim.

Glumu je teško protumačiti. Osim Barrya, ionako užasno malen broj likova ima iznimno malo kadrova s iznimno malenim ulogama i facijalnih izraza. U tom smislu, što od njih dobijemo za pretpostaviti je da i trebamo dobiti – fokus je na Barryu. U vidno psihološki poremećenom stanju, Rogers doista pokazuje paletu mentalnih stanja i osjećaja koji s njim dolaze, ali njegovo ponašanje ostaje, mada s jedne strane upečatljivo, s druge još uvijek žrtvom iste pretencioznosti filma. To je redateljeva igra s „rubnim“ ekstazama pojedinih osjećaja problematičnog uma, iz čega svakako prolazi jedino da prisustvujemo čudnoj glumačkoj ulozi, ali filmu prigodno čudnoj i ponekad opravdivoj jedino u široj slici, u post-refleksiji filma.

Beyond the Black Rainbow, koliko težak, toliko zanimljiv, koliko originalan, toliko pretenciozan, koliko slojevit, toliko odbojan – preporučljiv samo uz najbolje raspoloženje, višak vremena i spremnost na analizu – vrijedan gledanja.