uvodAntropolozi sa Sveučilišta u Torontu i Sveučilišta Cambridge otkrili su najstarije groblje Srednjeg istoka na lokaciji na sjeveru Jordana.

Antropolozi sa Sveučilišta u Torontu i Sveučilišta Cambridge otkrili su najstarije groblje Srednjeg istoka na lokaciji na sjeveru Jordana.

Groblje se sastoji od grobova u kojima se, uz pokopane ljudske ostatke, nalaze i posmrtni ostaci crvene lisice sugerirajući da je upravo ta životinja bila držana kao ljubimac davno prije nego li je to postao pas.

1

Lokacija stara 16500 godina u ‘Uyun al-Hammam otkrivena je 2000. godine od strane ekspedicije predvođene profesorom Edwardom Banningom sa Sveučilišta u Torontu i Lisom Maher, asistentice na istom Sveučilištu te istraživačkog suradnika sa Sveučilišta Cambridge.

„Nedavna arheološka iskapanja otkrila su ostatke najmanje 11 osoba – više nego li je nađeno na svim dosadašnjim lokacijama ovakvog tipa“, kaže Banning. Prethodna su istraživanja identificirala najranija groblja u regiji u nešto kasnijem periodu (Natufijenska kultura, prije cca 15 000 – 12 000 godina), te su bila bitna zbog otkrića običaja pokapanja ljudi sa psima. Jedan je takav slučaj uključivao ženu sahranjenu s rukom na štenetu, dok je drugi uključivao tri muškarca pokopana s dva psa i oklopima kornjača.

Nova istraživanja pokazuju da su se neki od ovih običaja pojavili ranije. Većina osoba pokopanih na jordanskoj lokaciji nađena je s „posmrtnim dobrima“, kao što su kamena oruđa, žlice od kosti, dijelovi životinja i crveni oker (mineral željeza). Jedan je grob sadržavao lubanju i prednju desnu natkoljeničnu kost crvene lisice, s crvenim okerom dodanim lubanji, zajedno s kostima jelena, gazele i divljeg goveda. Drugi obližnji grob sadržavao je kompletan kostur crvene lisice, bez lubanje i prednje desne natkoljenične kosti, sugerirajući da su ostaci bili micani iz jednog groba u drugi u prapovijesno doba. „Izgleda da je u ovom slučaju lisica bila ubijena i pokopana sa svojim vlasnikom“, kaže Maher. „Kasnije, grob je iz nekog razloga bio ponovno otvoren, a ljudsko tijelo premješteno. No zbog značajne povezanosti između lisice i čovjeka, lisica je također premještena.“

2

Istraživači kažu da bi ovo otkriće moglo ukazivati da su lisice jednoć bile tretirane na isti način kao psi, te da su postojali pokušaji njihova pripitomljavanja koji nisu uspjeli. Studije su pokazale da lisice mogu biti kontrolirane od strane čovjeka, iako to nije jednostavno zbog njihove ćudljive i nestalne prirode, što objašnjava zašto su psi ti koji su umjesto lisica dobili status „čovjekova najboljeg prijatelja“. „Međutim, bitno je zamijetiti da grob sadrži ostatke i drugih životinja, tako da analogija lisica – pas ostaje otvorena“, kaže Banning. „Trebamo imati na umu da su se neki raniji lovci-sakupljači smatrali povezanima sa širokim nizom divljih životinja, uključujući one koje su lovili, što je ponekad vodilo do opisanih načina tretiranja životinjskih ostataka, kao pokazatelja odnosa između ljudi i određenih životinja.“

Banning kaže da je hipoteza „ljubimca“ samo jedna između njih par, a koja odgovara modernoj pretpostavki o odnosu između čovjeka i psa. Kako god bilo, iz razloga što je grob sadržavao uz lisičje ostatke i druge kosti, Banning smatra da nalaz sadrži bitne podatke o načinima pokapanja kod drevnih civilizacija. „Ovo je bila neuobičajena količina i koncentracija kostiju i indicira vrlo rane pogrebne običaje koji uključuju pokapanje odabranih životinjskih ostataka s ljudima“, kaže Banning. „Ova lokacija ima implikacije i na naše razumijevanje razvoja ideje smrti i pogrebnih običaja i na naše shvaćanje početaka pripitomljavanja životinja sličnih psima.“

3