sjeverozap_vjetar150

Sve popularniji mladi ilustrator Zdenko Bašić okušao se i u spisateljskim vodama, a rezultat je nedavno objavljena knjiga Sjeverozapadni vjetar. Zašto će privući i mlade i starije, saznajte u recenziji. 

sjeverozap_vjetarNaslov knjige: Sjeverozapadni Vjetar
Autor: Zdenko Bašić
Godina izdanja: 2011
Nakladnik: Planetopija
Format: 23,5 x 30 cm  
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 88 str.

 

Domaće ime čovjeka koji se preko granice morao probiti na scenu da bi ovdje bio afirmiran posljednje se vrijeme može čuti češće, Zdenko Bašić ovom je prilikom pripremilo knjigu  o mitološkim bićima zagrebačkog gorja, kao jedini autor svih ilustracija i tekstova, u nakladi Planetopije pripremljen u tvrdom i prekrasno ilustriranom uvezu.

„O vilenjacima i elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do Samoborskog kraja“, ova ilustrirana pripovijetka više je u naravi slikovnice, nego li doista pripovijetke, ali nije niti sasvim slikovnica, ponašajući se djelomice i kao enciklopedija. U harmoniji s porastom popularnosti novonastajućih dječjih slikovnica-pripovijetki poput Vampirologije, Oceanologije, adaptiranog Drakule ili Drevnog Egipta, i ovo djelo kreće se u  tom smjeru.

Broj od 88 stranica od svog je početka do kraja ilustriran crtežima i obrađenim fotografijama mašte, materijala i otjelovljenih opisa oko kojih se Bašić potrudio, ali za razliku od nekih drugih njegovih radova (npr. Steampunk Poe), ilustracije nisu grafički napasne i kompleksne, ali su veoma ugodne i prigodne tekstu i ugođaju koji stranice nastoje stvoriti. Stilski su upečatljive, prhke i poletne, variraju pristupom i kreću se od fantazističkih tijela čudovišnijih kreatura do ljudskih oblika. Unutar stila, prisutan je utjecaj burtonovštine.

Svaka je stranica posvećena drugom biću o kojem je Bašić čuo, bićima koja nisu izmišljena za potrebe knjige već jesu dio kulture (priče koje je autor čuo od svojih baka), ali o njima se neće puno saznati. Na 39 stranica nalaze se tekstovi koji u pravilu ne prelaze više od 1/5 čitave stranice, ako i toliko, a sadržaj svih tekstova su vrlo kratki, britki opisi toga što u suštini svako spomenuto biće radi i kako izgleda. Dakle, knjiga ne sadrži znanstveno-spekulativne tekstove o kulturnom simbolizmu naših kreatura, i na taj način ne doprinosi, ali može poslužiti u druge dvije svrhe. 

U prvom slučaju, može poslužiti kao lijep poklon mlađima (ili onima koji takve stvari jednostavno vole), dapače možda ih potaknuti da se raspitaju o (pozamašnoj i iznimno vrijednoj) mitološkoj baštini naših krajeva. Prekrasan izgleda korica povući će ih unutra pošto-poto. Valja imati na umu, pred knjige pojavljuje se nekoliko ilustracija sa skromno nagim tijelima, pa ako tko ima s tim problem, da je svjestan toga, ali zaista, stvarno ne bi trebalo biti panike. U drugom slučaju, starije čitatelje bi moglo podsjetiti na isto – zakinutu slavensku mitologiju. Možda bi tkogod u budućnosti pokušao s ozbiljnijim studijsko-zabavnim djelom.  

S obzirom čemu je knjiga namijenjena, jedini prigovor može ići uvodu Lidije Bajuk. Iz perspektive starijih neozbiljan komadićak teksta, a iz perspektive mlađih neshvatljiv, u oba slučaja nepotreban, pseudo-spiritualni nabačaj koji smeta Bašićevom prethodećem, prilagođenom priči.  To na stranu, preporuka.