pisarica150Donosimo recenziju prvijenca španjolskog autora Antonija Garride, povijesni krimić Pisarica iz naklade zaprešičke Frakture. Preporučamo zaljubljenicima u srednji vijek!

pisaricaNaslov knjige: Pisarica
Autor: Antonio Garrido
Godina izdanja: 2011
Nakladnik: Fraktura
Format: 15,0 x 22,5 cm
Uvez: Meki
Broj stranica: 528 str.
Prevoditelj: Tamara Horvat Kanjera
Jezik originala: španjolski

Pisarica je prvi roman španjolskog autora Antonia Garride, inače profesora u visokom školstvu, koji je većinu vremena posljednje dekade posvetio ovom naslovu. U izdanju Frakture i prijevodom Tamare Horvat Kanjere, inače prevoditeljice klasičnih djela španjolske književnosti, dolazi opsežni roman povijesne tematike, smješten u sirovinu vremena srednjeg vijeka.

U godini 799. Theresa, kćer utjecajnog pisara Gorgiasa, nakon mukotrpnog se rada uspijeva izboriti za ispit kako bi postala pergamenariusov kalfa. Međutim, tog dana njezina sudbina krene drugim tijekom kad njezina oca napadne čovjek s tetoviranom zmijom na ruci, a požar koji slučajno bukne u radionici pergamenariusa Kornea proguta ljude i vrijedne kodekse. Usprkos njezinu hrabrom pokušaju da spasi djevojku zarobljenu u požaru, nesretne okolnosti Theresu natjeraju u bijeg preko snježnih planina divljine. Želi se domoći prijestolnice Karla Velikog ili možda otići u svoj rodni Konstantinopol, ali Theresa se zatekne u Fuldi. Nailazi na Alkuina od Yorka, vodećeg filozofa i učitelja te oni postaju par koji razrješava misteriozne događaje povezne s opstankom kršćanstva, dok istovremeno Gorgias, uvjeren u njenu smrt, odabire drugi put spoznaje.

Iz nekog se razloga pri preporukama Pisarice kreće iz pozicije o nastajanju djela. Garrido je, naime, pisao i istraživao uvjete svoje priče sedam godina, što bi mu tobož’ trebalo dati kredibilitet. I doista, dovoljno je pročitati nekoliko stranica kako bismo se uvjerili da je ušao u srž srednjeg vijeka i detaljizirao je nama na uvid zaista impresivnom informativnom potkrijepljenošću. Ali činjeničnu srž, ne srž vremena i duh srednjeg vijeka i njegovih ljudi. Ako ste zainteresirani za načine događanja onog vremena, svakako će vas povući u sebe, u konačnici, ishod ove istraživačko-detektivske priče nije posve jasan do kraja radnje, no svi ostali koji u sumnju dovedu ovaj naslov mogu je odbaciti prije stote stranice, uvijek iz istog razloga. Nekako kad govorimo o Pisarici i njenom autoru, za usporedbu na pamet pada drugo izdanje povijesnog krimića iz naklade Fraktura, Quattrocento Garridove sunarodnjakinje Susane Fortes, koji zapravo predstavlja sve ono što Pisarici kao književnom djelu nedostaje.

Nalik izvješću s terena, Pisarica je mehaničko nizanje činjenica za činjenicama, informacijama za informacijama radnji (ne, ne opisa radnji) koje se bez ikakvog stilskog osjećaja, u suženom prostoru izražavanja naguravaju jedna iza druge. Nema ovdje nikakvih tenzija, nikakve moći prikaza onog bitnog jer je Garrido usmjeren na plodove svog istraživačkog rada, prije nego li na književno izražavanje djela uopće. Suhoparno do kostiju i bez ikakve ljupkosti takta, njegova scena silovanja rečenice su prije prigodne za opis dnevne aktivnosti u vrtiću, a procedura mise u srednjem vijeku važnija od kritičnog sukoba dva relevantna lika. Dva se događaja, uostalom, zbog same potisnutosti činova pred autorovim bubetanjem znanja o srednjem vijeku, pojavljuju kao nešto bjelodano, nešto što se tek toliko ovdje nađe, a na neki bi način trebalo izražavati likove ili utvrđivati prijelazne točke radnje raskomadane krajnje nevažnom sumom svačega što se zaista može pronaći u svakoj arheo-povijesno-mitološkoj akademskoj knjizi o srednjem vijeku, nešto doduše, bez čega bi ova priča bila amaterski bućkuriš.

Roman nema niti osobnog duha, kakve kritičnosti ili autorske izražajnosti, već je naprosto jedna bezlična masa nezgrapnog izražavanja očigledne prikrivene ljubavi ovog tehnološkog profesora koje, pritom, svako malo iznese ne činjenično, već stilski suvišne detalje, poput scene u kojoj autor prikazuje ljigavost jednog od likova time što on u lice Theresi gura trulu jabuku punu crva, kao da je kakav zloćko iz Pokemona ili činjeničnim izražavanjem saksonskih obraslih spolovila koji užasavaju Theresu kao da se susreće s praiskonskim stvaraocem. Inače je to karakteristika ovog djela, da odnose likove približava čitatelju sitnom radnjom u nekom sitnom odlomčiću u moru nevažnog. Da, jasno je, on tu želi prinijeti kakvu surovost onog doba, jer kakav bi bio srednji vijek nego posve mračan i čovječno ništavan, ali zbog svoje nekompetentnosti u izražavanju prije će dobro nasmijati. Iz mase podataka među kojima se pojavljuju postupci likova moguće je izlučiti njihov opći profil, primjerice Therese kao karakterno jake i domišljate, ili Gorgiasa koji teži izvršenju svojih dužnosti položajem određenih, ali likovi ovog romana ne razlikuju se po milijunima drugih ni na koji način, što sve u svemu svodi Pisaricu na djelo manje literarne vrijednosti od novinskog članka o crnoj rupi.

Mogući je motiv zašto se s Pisaricom prilazi kao djelom pisanim sedam godina iz razloga što u stvari ne iskazuje nikakve karakteristike književnog djela izuzev forme. Pisarica je tako još jedan drugorazredni bestseller, titl koji zapravo danas zaista nema smisla, s jednom jedinom snažnom točkom, spomenutom potkrijepljenošću. Zapravo, ni radnja nije naročito razrađena, budući da se odvija ne prema internoj logičnosti svijeta, već onako kako najbolje odgovara autoru. Želite li provjeriti hoće li vam knjiga odgovarati, posudite je prije kupnje.