wolfman-748074.jpg

Za sve one koji još nisu pogledali Wolfmana u kinima, a ne mogu se odlučiti, donosimo recenziju koja će film obasjati mjesečinom i razriješiti dilemu.
WOLFMAN (2010)
Redatelj:
Joe Johnston
Scenarij: Andrew Kevin Walker i David Self
Glume: Benicio del Toro, Anthony Hopkins, Emily Blunt, Hugo Weaving
R1R1Rg1

 

wolfman-748074.jpgNovi Wolfman temeljen je na starom klasiku iz 1941. godine istog imena. Zapravo, svojevrsni je remake, sniman s referencama na stari naslov. Izbjegava moderno preoblikovanje bića zapada i ostaje vjeran mistici i deprivaciji koja okružuje teme vukodlaka i vampira. Wolfman svojom prezentacijom pripada naslovima nalik Sleepy Hollowu ili Draculu uz „štih“ filmova o čudovištima, a potpomognut stupovima zvučnih imena, obećava kao remake koji moderno pomiče priču u novom smjeru, a zadržava klasičnost.

Viktorijansko doba. Lawrence Talbot (Benicio del Toro), poznati glumac teatra, vraća se u svoje rodno mjesto nakon što je primio pismo u kojem mu se obraća Gwen Conliffe (Emily Blunt) i obavještava ga da je njegov brat nestao. Lawrence se s Gwen i svojim ocem Johnom (Anthony Hopkins) susreće na imanju i nakon pronalaska brata koji je raskomadan, kreće u potragu za ubojicom. Uz daljnji niz umorstava, ubrzo spoznaju da ljude ubija snažna zvijer. Lawrence će se naći u konfliktu s njom, a nakon što ga ugrize, on sam postat će zvijer u koju se pretvara za punog mjeseca, prisiljen boriti se sa svojom obitelji, mjestom gdje obitava i sam sa sobom. Situacija će se dodatno zakomplicirati dolaskom inspektora Abberlinea (Hugo Weaving) koji umorstva istražuje.

wolfman1.jpgLikovi i njihovi glumci variraju u velikim razmjerima. Niti jedan lik sam po sebi nije značajnije zanimljiv. Lawrence posjeduje prošlost koja je del Toru mogla omogućiti bogat performans, pa ipak, Benicio del Toro vjerojatno je najveći fijasko u Wolfmanu. Lik koji je trebao nositi film i težinu sudbine prvo nije dovoljno okarakteriziran da bismo njega, tj. ono što nam priča o njemu nametne, prihvatili, a drugo, u svojoj ispraznosti potpuno iščezava pored drugih likova. Tim više, taj trend nemaštovitosti glavnih likova u Wolfmanu evoluira na razinu sporednih likova kao dominantnih. Anthony Hopkins ulogu odrađuje vrlo sebi nalik (The Edge), pa čak i s to malo truda u svakoj sceni uništava bilo kojeg drugog lika. S obzirom na to da platno najviše dijeli s del Torom, Lawrence pored njega postaje minijaturan kao Zemlja naspram Sunca što je izuzetno loš aspekt jer je veza između Johna i Lawrencea Talbota ključna u filmu. Njegova neznačajnost raste tim više pored još jedne rutinske uloge Huga Weavinga kao inspektora ili sporedne uloge Art Malika kao Johnova sluge. Što se Hopkinsa, Malika ili Weavinga tiče – scena više bila bi dobrodošla. Nešto prostora del Toro dobiva tek pored Emily Blunt čija je jedina svrha biti lijepa i obučena u lijepe viktorijanske kreacije, ali to mu se ne može pripisati kao uspjeh prvenstveno iz razloga što nestaje i pred sporednim ulogama cigana u filmu. Kao pojava, del Toro je bio savršen izbor, ali sve ostalo što su s njim i njegovom ulogom napravili nevaljan je posao.

Vukodlak se pojavljuje uglavnom kroz CGI animaciju i kostim. Dok su transformacije dobre, u potpunoj formi kao CGI je suviše računalan, dok u kostimu veoma blizu 1941. godini kao jasna referenca. Nadalje, za introdukciju zvijeri koristi se staromodno snimanje obrisa tijela i njegovih dijelova, a metoda pobuđivanja napetosti je oku neuhvatljivo seciranje žrtava i iznenadni ispadi na platnu kao pripreme za kratke akcijske sekvence u kojima se malošto zapravo i ima za promatrati (ili uopće vidi).

wolfman-2010-werewolves-9211511-600-325.jpgProces „misterioznog bića“ je sam po sebi besmislen budući da se radi o klasičnoj priči prepričanoj stotine puta, o transparentnom biću za koje ne treba pola sata navlačenja. Wolfman je prožet klišejima, nepotrebnim ili suvišnim dodacima na svim zamislivim razinama jednog filmskog djela i taj splet svega viđenog i staromodnog ne bi toliko smetao kada bi sveukupno akcijske sekvence bile dulje od deset minuta. Ostalih osamdeset minuta neadekvatno je razvijanje nepostojećih osobnosti kroz šture dijaloge. Usput se svi likovi „prave blesavi“, iako je prosto jasno tko je koji vukodlak i što se treba učiniti. Sam vukodlak pojavljuje se samo za punog mjeseca u trajanju od nekoliko minuta negdje oko četiri-pet puta. Sve ono što se događa između zbijeno je u šezdesetak minuta. Wolfman je čitavim svojim scenarističkim sadržajem napravljen tako da izgleda kao da se odvija u nekoliko dana, dok se radnja proteže kroz mjesece, a dijelovi priče odlaze i desetke godina u prošlost. Kontinuitet činjenica, motivacija i saznanja likova ugrožen je banalnim scenarističkim propustima. Na mah, Wolfman bi egzekucijski bio kakav loš Le Pacte des Loups.

wolfman_780653_db826365.jpgTeško je reći da li su elementi filmova B kategorije u Wolfmanu napravljeni kako bi specifično izolirali manju grupu poklonika, jesu li u njemu kao referenca na stare filmove ili su ovdje kao rezultat producentskog kaosa koji je vladao za vrijeme snimanja. U prvom slučaju film tada nije trebao imati reklamu kakva mu je pridana, u drugom slučaju radi se o zgodnim detaljima ako shvatimo film kao posvetu starim radovima, a u trećem slučaju nema opravdanja za loš sadržaj. Najbolji pojam kojim se može opisati dolazi iz engleskog riječnika, „cheesy“, što bi se kod nas moglo razumijeti kao „staromodno, sentimentalno i nesuptilno“, pokušavajući iz nas, većinske mase, izvući reakcije materijalom na koji smo imuni. Uvod je epitom B kategorije zbog kakvog moderni gledatelji demonstrativno izlaze van ili gase svoje programe/dvd-čitače bez strpljenja za sagledavanjem filma do kraja. „Cheesy“ su i akcijske scene, dijalozi, obrati, uloge likova, scenografija, horror-elementi pa čak i upotreba glazbe koja ne izlazi iz prosjeka. U filmu koji ima izvrsnu podlogu u priči s pregršt kreativnih opcija, razočarava koliko je malo potencijala iskorišteno. Recimo John i Lawrence mogli su biti briljantne dvije uloge s pamtljivim odnosom. Ako su redatelj Joe Johnston (Hidalgo, Jurassic park III) i scenaristi Andrew Kevin Walker (Sleepy Hollow, Se7en) i David Self (13 days, Road to Perdition) htjeli stati na tom izoliranju i posvećivanju starom naslovu i mistici kao svojevrsnu posvetu, film se čini sasvim prihvatljiv, ali ako su težili tome da stvore nešto novo, podbacili su.

Joeu Johnstonu ponuđeno je režiranje Wolfmana u zadnji čas pred prekid projekta, a potom su do pred sam kraj snimanja mijenjali glumce za ključne uloge i uvijek iznova ponovno snimali scene, nakupivši vremenski deset puta više izmijenjenog materijala no što sam film u konačnici traje. Ovi podaci ne pomažu samom scenariju, ali ukazuju na mogući izvor ispodprosječne egzekucije jer se doista čini da je film „zbrda-zdola“. Tijekom snimanja imali su nepresušan izvor problema i vrlo vjerojatno je to razlog neiskorištenog potencijala. S druge strane, takav pristup snimanju filma ukazuje da je projekt bio namijenjen prije svega zaradi, zatim nekakavoj zabavi, a tek onda kakvom umjetničkom izričaju. Nije sve crno i bijelo stoga iako je jasno da će se Wolfman svidjeti onima koji upravo žele gledati nešto nalik Sleepy Hollow, film je u usporedbi s drugim djelima, između ostalog onih spomenutih u recenziji, slabašan. Loše je reklamiranje pridonijelo razočaranju onih koji su očekivali konstruktivno, kompleksno djelo.