pathfinder.jpgU nedostatku filmova slične tematike koju nam donosi Pathfinder, željno smo očekivali njegovo uprizorenje, ali sve je i ostalo samo na očekivanjima. Na žalost.

PATHFINDER (2007)
Redatelj: Marcus Nispel
Pisci: Laeta Kalogridis, Nils Gaup (1987 screenplay “Veiviseren”)
Glumci: Karl Urban, Moon Bloodgood, Russell Means, Clancy Brown, Jay Tavare

pathfinder.jpgU nedostatku filmova slične tematike koju nam donosi Pathfinder, željno smo očekivali njegovo uprizorenje, ali sve je i ostalo samo na očekivanjima. Na žalost.

Film je zasnovan na norveškom filmu iz ’87 i ideja o susretu Vikinga s Indijancima 600 godina prije dolaska Kolumba doista je mogla biti temelj za izvrsnu priču. No, priča je upravo ono što ne štima u ovom filmu. Zapravo… priče niti nema.
Zahvalna tema poput ove mogla je izroditi puno slojevitiju i uzbudljiviju radnju, ali je to scenaristima negdje na putu promaklo. Umjesto toga, ona je u ovom filmskom ostvarenju blijeda, stavljena na posljednje mjesto, nerazrađena, a dijalozi su loši. I zašto Vikinzi pričaju nordijskim jezikom, a Indijanci školskim engleskim???

No, evo o čemu se radi. Nakon jednog od svojih pohoda u Sjevernoj Americi, Vikinzi za sobom ostavljaju malenog dječaka. Pronalazi ga Indijanka i odvodi u svoje pleme koje preuzima brigu o njemu. Godine prolaze, on raste i jača i vježba sa svojim velikim mačem (ali tko ga uči svim fintama ostaje nejasno), a onda jednoga dana horda Vikinga opet dolazi. Poubija skoro sve živo u selu sa sadističkim zadovoljstvom (i opet se postavlja pitanje: Zar su došli samo zbog ubijanja?), uništi im kolibe i stvari. Sada već mladić, Ghost očajan i bijesan kreće u osvetu. Biva zarobljen zajedno s Indijankom, ljubavi svojeg života, te ga Vikinzi prisile da ih odvede za ostatkom svojeg plemena kako bi i njih dokrajčili. I malo pomalo, Ghost ih vodi ka zamci: lavini u snježnim planinama i sredi ih sve do jednoga. Kraj je naravno happy end, uz određene gubitke. Ghost postaje zaštitnik plemena, a njegova Indijanka novi Pathfinder.

pathfinder-2007-2.jpgScene na zaleđenom jezeru i putovanje kroz planine sadrže dobru dozu akcije i napetosti, ali dugo spuštanje na sanjkama niz snježnu padinu uz izbjegavanje svakojakih mogućih zamki u obliku polomljenog drveća graniči s crnim humorom.
Slojevitost likova (posebice glavnog lika Ghosta) nije postignuta, niti ljubavnom pričom između njega i Indijanke koja je čak možda malo i bljutava, niti pokušajem prikaza njegove rastrganosti između naroda u kojem je rođen i naroda u kojem je odrastao i postao čovjekom, niti pokušajima staroga indijanskog poglavice i vrača da spasi svoje pleme i Ghosta uvjeri da je on taj koji će ih izbaviti iz neprijateljskog zagrljaja.

No ipak, ono što je izvuklo film iz bezdana totalne katastrofe je odlična atmosfera, scenografija i kostimografija. Plavo-sivi filter sa sobom donosi maglu tajnovitih događaja i tamnu atmosferu iščekivanja onog neizbježnog koja je ispričala puno više od riječi. Kostimografija brutalnih, agresivnih osvajača sa Sjevera, krupnih i snažnih ljudi na njihovim masivnim konjima u punoj ratnoj spremi tako dobro odabranoj za snježne i hladne zime planinskih predjela, detaljnije nam opisuje svijet iz kojega dolaze ovi Vikinzi koji ne znaju za milost iz svih tih priča koje su Indijanci ispričali tijekom filma.
Upravo zbog svih nabrojanih pozitivnih stvari, još je žalosnije što je priča tako podbacila jer nakon što odgledamo film, uvijek ćemo s uzdahom žaljenja reći: „Ah, kakav užitak bi to donijelo da su scenaristi dobro odradili svoj posao…“