legion_poster.jpgAmerički fantasy-horror film Legija priča je o biblijskoj apokalipsi i sukobu anđela. 

LEGION (2010)

Redatelj: Scott Stewart
Scenarij: Peter Schink, Scott Stewart
Glume: Paul Bettany, Lucas Black, Dennis Quaid, Kevin Durand, Tyrese Gibson, Adrianne Palicki
R1R1R1

 

legion_poster.jpg

Kino prvijenac Scotta Stewarta kao redatelja i scenarista uz Petera Schinka jedan je od iščekivanijih u ljubitelja fantastike posljednje vrijeme, iako su sami autori opskurno poznati. Dapače, sam trailer je nagovijestio film s modernim pristupom ideji apokalipse, a s nekoliko je scena i promidžbenog materijala specifičnog spleta pomalo snenih boja privukao i one željne fantazije. Sudnji dan s religijskom tematikom u moderno doba kroz pomiješane elemente legendi i mitologije obećava jer je već priroda te ideje to što nudi iznimnu količinu konstruktivnog materijala, još uvijek nedovoljno prožvakana da bi već zamarala širu publiku. 

Kršćanski Bog odlučuje kazniti čovječanstvo u još jednoj apokalipsi, simbolično, čisteći svijet. Posljednji puta učinio je to s poplavom, ovog puta šalje anđele. Jedan od arkanđela, Michael kojeg glumi Paul Bettany, pobuni se protiv procesa i dolazi na Zemlju obraniti je, ali i spasiti nerođeno dijete jedne mlade žene koje mora ostati živo. Sam čin čišćenja može biti protumačen kao najveći od ispita ili kao doista razriješenje s čovječanstvom. 

legion1.jpg Načelno, radi se o jednom bizarno pogrešno provedenom „zombie-filmu“. Ono što se doista u filmu događa jest Michaelov individualni, solo dolazak u opustošeni dio američkih teritorija u restoran gdje radi trudna djevojka. Tamo se zaključaju, naoružaju i pucaju po nadolazećoj masi anđela jer dijete treba biti spašeno bez obzira na sve. Gorespomenuta svrha priče, ili test ili razriješenje, već ovdje je dovedena u pitanje iz nepresušnog izvora razloga. Dominantna većina filma je kao loša, razvodnjena sekcija Tarantinovog/Rodriguezovog Planet Terorra, ona u kojoj se zaključavaju u restoran i masovno uništavaju zombi-ljude. Koliko god sam Planet Terror bio bizaran ili za neke neukusan, on u svojoj fikciji ima čvrstu strukturu priče, radnje i sekvenci. Prihvatimo li svijet u kojem je moguće stvoriti virus koji izaziva odvratne infekcije i pretvara ljude u nemrtve, raspadajuće primalne mase, Planet Terror ima besprijekorno uređenu pričicu. Priča i radnja Legiona, s druge strane, nema veze ni sa samom realnošću, ni s realitetom u koji je stavljena. Možda je opravdano reći da u ovakvom žanru ne treba tražiti previše smisla, ali čak i oni najizopačeniji, najneobičniji art filmovi imaju smisao u svojoj vlastitoj realnosti. Na kraju krajeva, kino-film bi nas trebao uvesti u svoj svijet, no banalne gluposti koje poput užarenog željeza žare um nemoguće je ignorirati, tim više što Legion ne može baš ništa ponuditi niti u drugim aspektima. Film spontano ostavlja gledatelja s tisuću pitanja i to ne bezazlenih, sitničavih ili provocirajućih već isključivo vezano za glavne stavke filma. Bilo bi to kao da su snimali film o nacistima iz Drugog svjetskog rata, a tijekom filma u logore odvode drevne Inke pod oštricom svjetlosnog mača, otjerani jer slave Ozirisa. 

legion3.jpg

O stravičnoj (ne)konstrukciji i neprisutnoj logičnosti scenarija od prvog kadra Michaelovog pojavljivanja (koja je, usput rečeno, direktna referenca na film Terminator, kao što i tijekom filma kaže rečenicu kao referencu na isti film) do odjavne špice, moguće je u ovom slučaju razgovarati podulje i još više napisati, ali to prepuštam gledatelju pa ćemo pretpostaviti da film uopće nije trebao imati nikakvog smisla i poanta je u ostalim stvarima – dijalogu, akcijskim sekvencama, efektima, likovima, humoru; svemu onome što imaju i Zombieland, Shaun of the Dead ili Planet Terror. S obzirom na to koliko je film dosadan, ne možemo biti sigurni, a i beskompromisno smrtna ozbiljnost likova i radnje upućuje na suprotno. U 90 minuta koliko traje, najmanje sat vremena otpada na transparentne dijaloge nalik amaterskim uratcima drama ili životnim savjetima filmova B-kategorije kakve imamo prilike vidjeti samo u udarnim terminima privatnih televizija RH. Film se zatim u posljednih 30 minuta strmoglavi u nabacano sve-i-svašta, kao da je istjekao rok snimanja i dodatno ukopava težak križ promašaja.

legion4.jpg

Reklo bi se da postoje tri vrste glumaca, oni koji glume zamišljene likove, oni koji glume samog sebe i oni koji glume loše. Bettany kao najjače ime svoje bi sposobnosti bolje iskazao da mu nije dana uloga bezosjećajnog, bezličnog anđela bez smisla za komunikaciju. Izuzev njega, posao je odradio Charles S. Dutton (kao Percy Walker) koji gura svoju malu sporednu ulogu krajnje ugodno, dok su svi ostali glumci, pa i „antagonist“ arkanđeo Gabriel, vjerodostojno demonstrirali treću kategoriju glume. Posebice Lucas Black (kao Jeep Hanson) koji je dominirao u iskazivanju netalentiranosti, iako sam siguran da bi ga bolji redatelj doveo u red. Grimase koje je redatelj prihvatio kao glumu Jeepova čuđenja, nesigurnosti, samospoznaje, intimne konfliktnosti asociraju na sablažnjikavo hvatanje zraka kao riba na suhom kada su ljudi uhvaćeni u laži licem u lice ili kada im se postavi pitanje pa izbace oči i usne nalikujući tetrijebu. Ljudi zbog potencijalne jednostavnosti likova blockbuster filmova više nikada neće njihovu jednostavnost dovoditi u pitanje kada odgledaju Legion.

legion5.jpg

Film, dakle, nema priče, nema dijalog i nema likove. Pa dobro, zato ima neoriginalne akcijske sekvence, uspavljujuću dinamiku i „zbrda-zdola“ posljednju trećinu filma, kada se pojavi Gabriel koji kontrira ono malo moguće-logične nadogradnje. Nešto napetosti trebao je probuditi susret opasnih karaktera angelologije, no kad sve ovako uspavljujuće nasmijava, svaki pokušaj stvaranja “veze” i “povijesti” među ikonama kroz amaterski govor propada. Osim posprdno besmislene činjenice da tisuće anđela (za svaku rupu jedan anđeo) ne može probiti restoran i riješiti nekoliko osoba, same borbe naprosto nemaju u sebi ništa što bi trebalo privući, zapanjiti i natjerati oko da se fokusira i primijeti nešto intrigantno. Nedavno izašao Book of Eli ima jedva tri-četiri kratke scene tučnjave, kreativno režirane i zabavne, pa čak i u pogranično sličnoj postavi temelja kakvu ima Legion. Očekivao bi čovjek, na kraju svega, da će doći gledati Legion ako ne zbog misaonosti, onda zbog zabave, ali jasno je da im zabavljati, u onom smislu čiste „zafrkancije“ i sarkazma, nije bilo na kraj pameti. Poveselio bi se ljubitelj kino-zabave i na ono malo specijalnih efekata, no ti specijalni efekti u najmanju ruku ne igraju baš nikakvu ulogu po pitanju filma, niti artističku, niti zabavnu, niti je to ono što bi ljubitelji fantazije i znanstvene fantastike uopće htjeli vidjeti, poput specijalnih efekata u Donnieju Darku. Nebitno u suštini.

Valja još spomenuti kako je jasno da će se naći oni zapravo zadovoljni filmom, ali bez obzira na ukus, sasvim sigurno je da će potaknuti da sami izmislite svoju priču i svoj film za koji ste sigurni da bi bio neprocjenjivo bolji. Zapravo, vjerojatno je to jedina svijetla točka filma budući da gledajući njega otkrivate koliko ste iznimno maštoviti i konstruktivni. Ako pak smatrate da je film dobar, pogledajte film Gabriel ili Prophecy, Tales of the Crypt ili Mist. Godina je još u početku, ali Legion će se dugo zadržati kao najgori kino-izlazak ove godine i to primarno iz razloga što se postavio kao ozbiljan film. Niti glazba inače solidnog skladatelja Johna Frizzela nije popravila dojam, naime, ona odgovara više generičnom američkom remakeu japanskog horrora, nego li ovom filmu. Odnosno, ono što su htjeli da bude na ekranu (ili mislili da žele) naprosto nije uspjelo. Abisalno loše, ali ako već ne loše, onda razočaravajuće.