kruna ponoci 2D

Drugi nastavak svjetski poznate tetralogije "Prijestolje od stakla" je objavljen u hrvatskom prijevodu. Pod nasovom "Kruna ponoći" Celaena Sardothien nastavlja obavljati svoju dužnost kao kraljev ubojica, ali na svoj način.

got vii  HBO je nakon dugo očekivanja najavio datum premijere i prikazivanja nove sezone serijala pod nazivom Igra prijestolja VII.

uskoci 250

Nakon što se popularna kartaška start-up igra rasprodala u Hrvatskoj i dugo vremena je nije bilo u prodaji od sada ju možete naručiti preko nas.

Njezina maloprodajna cijena je 80,00kn, ali za sve koji se jave na naš mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i naruče sa svojim podacima (ime i prezime, adresa i kontakt telefon) dobit će popust od 20%. Dostava je 20kn.

Nažalost hrvatska verzije igre više ne postoji, a u prodaji je samo engleska i njemačka verzija igre. Pravila su u svakoj igri na sva tri jezika (hr, en, de), a samo karte su na engleskom ili njemačkoj jeziku.

Uskoci i dalje nisu u slobodnoj prodaji stoga ne vjerujemo da ćete ih naći u trgovinama i ovo je jedinstvena prilika da se dokopate svojeg primjerka ove igre.

Više o igri možete pročitati u našoj recenziji: Uskoci - kartaška igra o hrvatskim gusarima

IMG 3048Već smo tradicionalno na 36. Danima znanstvene fantastike uživali u predavanjima, radionicama, kvizovima i filmskim projekcijama uz cosplayere i odličnu organizaciju. No, moramo istaknuti najzabavniji dio SFerakona - naime, po prvi put na zagrebačkoj konvenciji uživali smo u predstavi u pet činova Dr.Horrible koji se odvijao kroz cjelodnevni subotnji program i dobio pozitivnu reakciju većine posjetitelja. Isto tako smo uživali i u predavanjima počasnih gostiju Chrisa Becketta i Nikolasa Lloyda. No, da se vratimo na početak...

sferaI ove godine možete uživati u programima 36.Dane znanstvene fantastike pod popularnim nazivom SFerakon 2014. Tema ovogodišnjeg SFeraKona su "Paralaleni svjetovi i alternativna povijest", a s tom temom vas tradicionalno čekaju radionice, predavanja, cosplayeri te poznati domaći i strani predavači.

Fantastika jugoistočnog Balkana

Autor: Belmorn
IKONE DEMONOLOGIJE I BARJACI POSTMODERNIZMA



Makedonska fantastika


Slavko Janevski


slavko_janevski.jpg Rođen 11.1.1920. u Skopju, umro 2000. Poznat kao urednik mnogih književnih časopisa (Nov den, Sovremenost, Horizont) i iznimno raznovrstan pisac (pjesnik, prozaist, dramaturg).

Ovaj nevjerojatni fantastičar se, kako piše u jednom radu koji proučava njegova djela i mitske koncepte u njima, dosljedno pridržavao mota da se povijest jednog naroda ne doznaje isključivo kroz zapise i činjenice, već i kroz legende, mitove i priče, te da narodna predaja ima korijenje koji su dublji nego sam život.

Shvaćanja mitologije kao "psihologije naroda" unutar čijih se metaforičkih koncepata kriju mišljenja, shvaćanja, društveni odnosi i društvena stratifikacija jednog naroda kao i svi fenomeni ljudske psihe, emocija i strahova, Slavko Janevski upotrebljava mitske koncepte i svojevrsnu mitopoetiku unutar svih svojih djela, čak i onih koji se ne bi mogli smatrati fantastikom.U njegovim pričama i romanima isprepliću se stvarnost i mitovi i to na taj način da se čini kako ne postoji ništa „realnije od mita, niti fantastičnije od stvarnosti“. (citat)

Uviđajući u mitu ne samo povijesno-psihološku vrijednost, već svojevrsnu bezvremensku aktualnost, on, kao mnogi mitolozi, ističe važnost mitologije u suvremenom društvu i mogućnost da se mijenjanjem mitskih koncepata iz najranije kolektivne podsvijesti čovječanstva može utjecati na budućnost svijesti ljudskoga roda. Samim time, ne priklanja se ideji o degradaciji mitologije i njene suprotnosti s realizmom koja je trend ne samo u općenitoj, već i fantastičnoj književnosti, te se ne boji progovarati kroz ovaj najiskonskiji simbolizam ljudskoga roda koji je prapočelo svake umjetnosti i ljudske djelatnosti. Karakteristični elementi makedonske fantastike mogu se pronaći i u njegovom stilu, kao i u stilovima nekih drugih velikana književne fantastike, ali zanimljivo, voljela bih povući paralelu s makedonskim glazbenim darkwave/gothic pokretom koji je započeo u 80-tima i predstavio se u nekoliko valova i danas poznatim bendovima kao što su Mizar, Anastasija, Kismet, Alexandria, Vermilion Deviate i sl. iz čije se poezije mogu iščupati svojevrsna zajednička svojstva unikatnog shvaćanja i izražavanja unutar područja fantastike karakterističnog za narod zemlje mojeg podrijetla: izraženi elementi nadrealizma, ekspresionizma, miješanje osjetila, izrazito antropomorfiziranje prirode, sinestezija, te mitiziranje i mistificiranje izražavanja; mitopoetika i prizvuk drevnog u stilu pisanja koji je gotovo religijsko-mističan, karakteristični naslovi priča koji zvuče ili kao nadrealističke složenice (Pasje raspeće, Mirakuli grozomore, Gospodar vječnog psa, Alkemijska ruža...), ili kao naslovi iznimno drevnih, starovremenskih djela. (Slovo o zmiji, Legije svetog Adofonisa...) te korištenje staroslavenskih izraza i anahronizama u samom stilu pisanja. (npr. …tvojta duša gladna e za šepot…tolku slepi oči za pogled žedni se…taa se smee kako zorite nebudni…nišani gore v nebo i zamolkni vo tišina…gradot e nem na moite povici…stanavme lovci na nevidlivi zborovi, istekuvam…

Tvoja duša gladuje za šaptom...toliko slijepih očiju žeđa za pogledom...ona se smije poput nebudne zore...nišani gore u nebo i umukni u tišinu...grad je nijem na moje povike...postali smo lovci na nevidljive riječi, istječem...Mizar)

Vermilion Deviate; (ostanav da igram so kapka svetla noќ, vo gradot na ludite… ostao sam da se igram s kapljom svijetle noći u gradu ludih...)

(…v crvjalnik sušt ne spušti sred zmiji i škorpiji- Anastasija)

(Na rekah vavilonskih...)

S. Janevski; (prijevod B. Pavlovskog)


Ratnici ostaviše svoje oči na bojištu i svatko se s po jednim ugojenim orlom na tjemenu naseli kraj dvaju jezera...

S neba padaše snijeg poput prhuti s divovske glave bez ušesa, led sa zubima lasice kidaše maglene žile...

Pod beživotnim žilama oborena stabla sklonio se očaj i sazidao crnu kulu od svojih uspomena.

Susreo je i prepoznao čarobnjaka koji mu je svezao snove u uzao, odveo ga na nepostojeću kulu te ga strmoglavljivao u bezdane agonije. Čarobnjakove oči izgledale su kao dvije sklupčane zmije. Mogle su skočiti s lica sa stotinama bora i zariti mu zube u grlo.


Zanimljivo, dok je hrvatska moderna fantastika, počevši od fantastičara 70-tih iznimno popularno-suvremeno pisana (što je nastavljena tradicija i hrvatskog fantasyja), dakle zapadni Balkanci pišu lokalnim, vulgarnim, modernim i popularnim jezikom, priče su ili iznimno suvremene tematike ili prepjevi sadržaja stranih djela ovog žanra; makedonski fantastičari njeguju arhaično, mitološko i gotovo religijsko pisanje s izraženim elementima ekspresionizma, nadrealizma i mitopoetike.

Poznatija djela S. Janevskog svakako su trilogija Mirakuli grozomore (Legije svetog Adofonisa, Pasje raspeće, Čekajući kugu), Čudotvorci, Iza tajnih vrata, Devet kerubinovih stoljeća...

Trilogija Mirakuli grozomore pripovijest je o četrnaestom stoljeću u makedonskom selu Kukulino (koje se nalazi na pupku Zemlje) viđena kroz oči vampira Borčila. U prvoj knjizi selo opsjedaju legioni sv. Adofonisa koji je navodno štakorski vođa (knjiga počinje najezdom štakora) utjelovljen u ljudskome tijelu i njegove žene, vještice Rahile. U sljedećih stotinu godina, osim Kuge, selo će iznenaditi i prodor Osmanlija na makedonski teritorij. Promatrajući zbivanja, Borčilo se prisjeća i svojeg života. Već je stoljećima vampir, sudjelovao je u gusarskim pohodima i putovao svijetom. Iako su okviri pripovijesti geografski i povijesno točni, priča je ipak smještena u mitski krajolik, viđena kroz oči nemrtvog pripovijedača, što nameće pitanje je li Makedonija o čijoj povijesti priča Janevski uistinu ova koju ljudi našega svijeta poznaju ili možda neka alternativna, paralelna fantazmagorija?


Vlada Urošević (1934- )

 vlada_uroshevik.jpgAutor kojeg volim nazivati balkanskim Borgesom, profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju, predavao i na pariškoj Sorbonni. Osim književnošću, bavio se i književnom kritikom i esejistikom (njegova teoretičarska knjiga o fantastici; Demoni i galaksije), pisao je romane, priče, pjesme, putopise, eseje i znanstvene radove.

Djela: Znaci, Lov na jednoroge, Okus bresaka, Dvorski pjesnik u stroju za letenje, Aldebaran, Mitska os svijeta, Demoni i galaksije, Sanjač i praznina, Hipnopolis...

Njegov roman Okus bresaka njegovo je najpoznatije djelo. U pitanju je priča pisana jezikom pripovjedača (mladića i djevojke koji se nikada ne upoznaju, iako imaju osjećaj da se oduvijek znaju) koji imaju vrlo zanimljivu percepciju stvarnosti. Zapravo, gotovo da se poistovjećuju sa zemljom, vremenom i bogovima. Završetak romana, gdje arheolog primjećuje da je djevojčin lik iznimno sličan liku na kovanici koju su pronašli, možda i sugerira nešto slično.

Priče makedonske fantastike priče su koje pokazuju stanovitu sličnost s opusom Borgesa i Lorda Dunsanyja. U kojima Prilika i Sudbina igraju šah s figurama bogova, susreću se ljudi iz različitih vremena, Rimbaud pronalazi egipatsku kulu s čijeg se vrha vidi svijet, a nepoznati pjesnik prodire u svijest kule razrušene od Saracena u kojoj se uvijek ponavlja isti prizor njihovog napada, duhovi oslijepljenih Samuilovih vojnika vraćaju se svakih deset godina na Belasicu ne bi li uz pomoć cvjetova ivanjskog cvijeća progledali, ohridske ikone sadrže kabalističke i hermeneutičke magijske simbole, dok Amerikanci lete iznad Balkana tokom Drugog rata, u makedonskoj zabiti se odigrava ritual kulta Mitre u ostacima drevnog hrama, vampiri i alkemičar Calid ibn Yazid imaju veze s potresom 1963., vračara uzgaja drvo u čijem se korijenu nalazi po jedno srce mrtvih, prelijepa boginja Sotona krije se iza ikona bogorodice u pravoslavnim crkvama, a na kostima kitova nalazi se poruka o tajni Atlantide...

 

Neki noviji pisci fantastike zastupljeni u zbirci profesora B. Pavlovskog, antologiji makedonskih fantastičnih priča "Gospodari labirinta" (koja mi je poslužila za podatke o bibliografiji i biografiji pojedinih pisaca): Bogomil Đuzel, Ljiljana Beleva, Gordana Mihailova-Bošnakoska, Zoran Kovačevski, Vase Mančev, Katica Ćulavkova, Aleksandar Prokopiev, Kim Mehmeti...

Ono što je vrlo zanimljivo u makedonskoj književnosti jest zapravo apsolutni nedostatak fantasyja. Uistinu, niti ja niti moji prijatelji koji ondje žive nisu čuli za makedonsku tipičnu fantasy knjigu. Jest da poznajem djevojku koja trenutačno piše fantastični roman, ali u pitanju je također pripovijest o Makedoniji negdje oko 19./20.stoljeća, no s okvirnim konceptima slavenske mitologije prožete narodnim običajima. Ono što ovdje imamo jest  fascinantan primjer „autentičnog fantastičnog izražaja“ koji se odbija mjeriti s nametnutim stranim kriterijima. Kako sada stvari stoje, Makedonija nema namjeru dati svoju verziju Tolkiena ili Martina. Na svu sreću!

 


Srpska fantastika


497px-pavicm.jpg Milorad Pavić rođen je 15.10.1929. u Beogradu. Poznati srpski prozni pisac, povjesničar  srpske književnosti 17-19. stoljeća, stručnjak za barok i simbolizam, prevoditelj Puškina i Byrona, profesor univerziteta. Član je Srpske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. godine.

Preveden na mnoge svjetske jezike i nominiran za Nobelovu nagradu, Pavić je jedan od poznatijih jugoslavenskih fantastičara u svijetu. Njegova supruga Jasmina Mihajlović također je spisateljica, a od nje sam pročitala samo izvrsnu kratku priču „Tri stola“ objavljenu  u zajedničkoj knjizi koju je izdala sa suprugom pod nazivom „Dve kotorske priče“.

Bibliografija: Gvozdena zavesa, Konji svetoga Marka, Duše se kupaju posljednji put, Predio slikan čajem, Unutrašnja strana vjetra, Posljednja ljubav u Carigradu…

Njegovo najpoznatije djelo kojim je stekao svjetsku slavu jamačno je roman Hazarski rečnik.

Ovaj roman, pisan kao rječnik tj. leksikon, sastoji se od tri dijela, tj. izvora o neobičnom narodu Hazara; kršćanskog, židovskog i islamskog jer su sve tri religije slale delegacije u svrhu privlačenja Hazara (s originalnom religijom lovaca na snove princeze Ateh), na svoju vjeru. Sekta lovaca na snove, predvođena besmrtnom princezom koja je izgubila tjelesni spol, bavi se lovom na elemente koji se ponavljaju u snovima određenih ljudi ne bi li ponovno, sakupivši te elemente, ujedinili i rekonstruirali tijelo prvog bespolnog čovjeka koji je držao ulogu anđela iznad serafina (prisutni kabalistički motivi, kao i kod Borgesa i Uroševića).

Ovaj je roman pisan u duhu postmodernističke fantastike, što znači da se sastoji od mnoštva kvazi-povijesnih, ali uvjerljivih podataka, uvrnute mitologije i gotovo bizarnih, nadnaravnih preokreta, a podaci koji izostaju unutar jednog od tri dijela rječnika odgonetavaju se u drugom.Također, postoje muška i ženska verzija knjige koje se razlikuju tek u jednom sitnom dijelu koji se preklapa i nadopunjava nakon što se pročitaju obje verzije tog djelića. Radnja je smještena u razdoblju od 1689. do 1982.

Moram priznati da je ovaj roman najduže djelo postmodernističke fantastike koje sam ikada čitala jer je uistinu prilično teško zadržati taj duh neočekivanosti i miješanja stvarnosti na „duge staze“, što je vjerojatno razlog kratkoće većine djela ovoga žanra. Ono što bi vrijedilo istaknuti kao upozorenje ljudima nenaviklima na ovakav tip fantastike jest da postmodernistička fantastika NIJE fantasy. Nikada ne obrađuje teme borbe dobra i zla, povijesne avanture kraljeva, ratnika ili njihove dvorske i političke spletke. Postmodernistička fantastika bavi se temama kao što su propitkivanje stvarnosti, izvrtanje povijesno-religijskih činjenica u filozofske, socijalne ili jednostavno maštovite svrhe. Elementi fantastike najčešće su u obličju mitološke, metaforičke simbolike, često bizarni, nadrealistični i ekspresionistički. Ako ste slučajno došli do nekog od ovih djela i nije vam se nimalo svidjelo, što je moguće ako ne spadate u kategoriju ljudi koji su toliko čitali fantasy da im je dozlogrdio, vratite knjigu natrag na police i okrenite se ponovno fantasyju. Za nekoliko godina, kada pročitate još gomilu fantasyja i shvatite da epic, heroic, historic i sve ostalo, nakon što pročitate dovoljno količine raznih autora uglavnom postane vrlo predvidljiv i uobičajen, ponovno se vratite postmodernizmu. Tko zna, možda ćete tada biti vrlo zahvalni na postojanju ovog žanra. Ljepota ove vrste fantastike jest u tome da bez obzira koliko različitih autora pročitate (Borges, Chesterton, Eco, Angela Carter, Janevski, Urošević, Pavić) svaki od njih iskombinirat će svoje mitološko-povijesno-osobne elemente na posve svoj i uvijek iznova nepredvidljiv način, baš kao što svaki čovjek, iako dijelimo naizgled istu stvarnost, posjeduje svoj specifičan pogled na nju i sve ono što nas okružuje.


Borislav Pekić


"Svijet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga." (Bjesnilo)

"Kad čovjek ostane u mraku, ne traži onoga ko je ugasio svijeću, nego drugu svijeću." (Bjesnilo)

"Ogledalo je manje tu da nam pokaže ono što je ispred njega, koliko da sakrije ono što je iza njega." (Atlantida)

"Apsolutna sloboda moguća je jedino van razuma, u ludilu. Samo u ludilu sve je moguće." (Atlantida)

"Čovjek uvijek radi protiv sebe. To je u njegovoj prirodi." (Atlantida)

pekic_borislav1.jpg Borislav Pekić rođen je 4.2.1930. u Podgorici (Crna Gora), a umro u Londonu 1992.
Bibliografija: Vreme čuda, Besnilo, Atlantida, Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, Zlatno runo, Novi Jerusalem, Godine koje su pojeli skakavci…

Tematika kojom se bavi zanimljiva  je kombinacija povijesti, trilera i fantastike. U Atlantidi obrađuje tematiku u kojoj pravi ljudi dolaze upravo s tog mitskog kontinenta i imaju nadnaravne moći, ali većina ljudi našega svijeta zapravo su androidi s programiranim čipovima u glavi, dok su pravi ljudi, Atlantiđani, vrlo malobrojni i rasuti po svijetu.

Iako to nije njegovo najpoznatije djelo, jedino što sam od njega uspjela pročitati jest zbirka pripovjedaka Novi Jeruzalem. Podijeljena je u pet cjelina koje predstavljaju elemente (vatru, vodu, zemlju, zrak i metal), a svakom su elementu pridruženi tipovi ljudskih duša koji su predstavljeni prototipom glavnih likova. Tako je prva priča o solunskom umjetniku u srednjem vijeku, druga o engleskom inkvizitoru 17.st, treća o pisaru za vrijeme Francuske revolucije, četvrta o beogradskom pjesniku nakon Drugog rata, a peta o znanstveniku futurističke  zajednice u kojoj su ljudi programirani i nema prijestupa ni nezadovoljstva. Sve priče povezuje ispreplitanje istih okolnih elemenata, odnosno, predmeta koji se ponavljaju kroz njihov interijer, snove ili vizije.


Mirjana Novaković; Strah i njegov sluga

mirjana_novak.jpg Rođena 1966., dakle relativno mlada u odnosu na dosad spomenute autore. Nažalost, ovo nisam imala prilike pročitati, ali zvuči mi strašno zanimljivo. Slijedi uvid u jedan kritički osvrt pronađen na internetu:

U razvijanju sižea autorka romana Mirjana Novaković koristi se širokim dijapazonom književnih citata koji se kreće od Homera i naših narodnih pesama, preko Servantesa i Gogolja, do Bulgakova, Pekića i Pavića. Među njima se posebno izdvajaju dva uzora: jevanđeoska priča o Hristovom stradanju i folklorno-fantastična Glišićeva novela Posle devedeset godina o lovu srpskih seljaka na vampira Savu Savanovića.

Kada neko ko piše roman o istrazi glede pojave vampira (Save Savanovića, of course) u Beogradu prve polovine osamnaestog veka, pod austrijskom okupacijom, u to uplete ne samo đavola nego i Simpatiju za đavola Rolingstounsa, onda, bogme, imamo posla ili s piscem koji je definitivno pobrkao lončiće, ili s onim ko veoma dobro zna šta radi; srećom, Mirjana Novaković spada među one druge. U romanu Strah i njegov sluga, malčice pozamašnom za današnje književne fast food standarde – blizu 300 stranica – Novakovićeva vešto i lepršavo, idejno i značenjski prebogato no ne i celomudreno, plete priču o pojavi vampira Tamo Negde Dole, na vazda mračnom Balkanu (koji je, zar ne, njihova postojbina), priču u kojoj se mešaju horror i fantasy obrasci s postmodernističkim poigravanjem svakovrsnim citatima i referencama, ama bez endemske domaće postmodernističke gnjavažnosti, priču u kojoj je istorija-izvrnuta-naglavačke mizanscen za humorno, prijatno povlačenje čitaoca za nos: taman što se navikne na jednu "podelu uloga", taman što formira svoj "horizont očekivanja", čitalac biva odvučen na neku sasvim drugu stranu.

Đavo, jedan od dvoje naratora, posve je antropomorfno biće, zapravo ga je teško razlikovati od čoveka: jede, pije, puši hašiš, umara se, spava, znoji se i – boji se vampira! Otkud to? Prirodno: ako postoje vampiri, onda mrtvi oživljavaju; ako mrtvi oživljavaju, onda dolazi Strašni sud; ako dolazi Strašni sud, s đavolom je svršeno (on nema svog Koštunicu da ga štiti...).

Zato nečastivi, u obličju grofa Ota fon Hauzburga (ovo je ime jedna od tipičnih, nenametljivih Novakovićkinih istorijskih aluzija, sa ili bez "poruke"), lažnog izaslanika bečkog Dvora, dolazi u Srbiju – s Novakom, svojim srpskim slugom, kojeg je pokupio negde po peštanskim prčvarnicama – da se uveri u pravu istinu u pričama o pojavi vampira u toj egzotičnoj Donjoj Zemlji, tek otkrivenoj ispod viševekovnog osmanlijskog vela koji sve prekriva zavodljivom, ali za Zapadnjaka opasnom mistikom. Beograd ranog osamnaestog veka podeljen je na "nemački" – što će reći zapravo: evropski, hrišćanski, "beli", "svetli" – deo, i na ono Mračno Drugo, što je izvan zidina Grada, na Unter Racenštat, područje izvan princ Evgenijeve linije, kojim kroz noć i maglu tumaraju vampiri, drumski razbojnici i bezlični, jednoobrazni, nevažni srpski i turski domoroci. Đavo/Fon Hauzburg dolazi na dvor austrijskog Regenta Srbije; regentova žena, princeza Marija Avgusta Turn i Taksis, drugi narator, autentična "krštena duša", vodič je, i đavolov i čitaočev, kroz svet "austrijskog" Beograda. Prepričavanje zapleta – a o "raspletu", uslovnom, da i ne govorimo – daleko bi nas odvelo; dovoljno je reći da đavolu deseterac spasava život! Novakovićeva je kroz ceo roman preplela mnogobrojne (para)biblijske epizode, inicirane neprekidnim đavolovim samopreispitivanjem, njegovom grčevitom potrebom da ironizira Hrista (kojeg zove Krezubi); dajući sebi slobodu da u svojim visprenim usputnim aluzijama – koje su posebna nagrada raspoloženom čitaocu – ukine linearnost vremena i ostale trice i kučine, Novakovićeva pliva od Novog zaveta do Vitgenštajna, od Dantea do R.E.M.-a, od "Glave šećera" do Crnjanskog (u izobilju). U isto vreme, Novakovićeva priča apokrifnu storiju o jednom Beogradu za koji se današnjem Beograđaninu čini da je apokrifna varoš, jer od nje gotovo ništa nije ostalo: to je deorijentalizovana varoš puna katedrala koje su izgradili Austrijanci, da bi ih zatim srušili kada je Regent prodao Srbiju nazad Turcima... I ako je još negde ima, onda postoji samo u onom htonskom svetu kojim dan-danas lutaju neupokojeni save savanovići brdovitog Balkana, o kojem Mirjana Novaković piše s vedrom, ironičnom nežnošću, onako kako se već piše o nečemu što je drago koliko je i ludo; o nečemu gde čak i đavo u jednom momentu okači krst oko vrata!

T.P.


Add comment


Security code
Refresh

Goblinov gebis

Galerija

Kliknite na strip za čitanje! Ako želite pogledati starije brojeve posjetite arhivu.

Povezivanje

Primaj obavijesti o novostima na Fantasy Hrvatska putem e-maila!

 
Pratite nas putem RSS-a! Facebook stranica Pratite nas na Twitteru!

Korisnička zona