Željezno nebo (Iron Sky)

Autor: Decadent Sympozium

30.04.12.

Autor: Decadent Sympozium

Hitovi: 5712

IRON SKY (2012)

Znanstvenofantastični uradak privukao je pozornost pri spomenu premise “Nacisti s Mjeseca,” no što se doista u filmu nalazi nije teoretski moguće predvidjeti prije nego li se pogleda. Skrivajući sadržaj kroz reklame i foršpane, pokazuje se da redatelj Timo Vuorensola svakako priprema predstavu, ali jednako tako djeluje kao da će se raditi o opasno lošem fijasku kakav je ipak trebao završiti izravno na DVD-u. Tek kada se malo prokopa po pozadini filma, pa se otkrije da se u središtu projekta zapravo nalazi Laibach, može se započeti vjerovati da naslov obećaje. Ali što?

Nekoliko trenutaka nakon što američko vozilo sleti na površinu mjeseca u 2018. godini i spusti svoju američku zastavicu, pred američkim astronautom pojavljuje se nacist i strelja ga na licu mjesta. Konstatacija projekta izrečena. Ako kome promakne, može biti siguran da se nalazi na pogrešnom filmu.

Iron Sky nije priglupa amerikanizirana komedija čiji je cilj eksploatirati naci-fenomen, već je na tragu Strangelovea svježa kritička satira. Po liniji umjetnosti, bez zadrške šamara sve što joj se nađe na putu; s jedne strane iskazuje „posebnu ljubav“ prema SAD-u, s druge strane daje jedinstvenu posvetu internet generaciji u koju se sami indie autori, mladi Finci potpomognuti europskim studijima, svrstavaju. S tim u vidu film niti nije za sve, a da će doživjeti enormnu količinu najgoreg shvaćanja, kao „malen šaljivi sci-fi film,“ proizlazi iz njegove prirode, ali ono u potpunosti odgovara filmu, to je njegov lajbahovski smisao. U suprotnom, bio bi promašen.

Kako se već može vidjeti iz mnoštva što kritičke što gledateljske reakcije na Iron Sky, američkim gledateljima primjerice uopće nije jasno koliko im film beskrupulozno pljuje u lice. Štoviše, to je možda i njegov najljepše izvedeni element. Iron Sky je poput dječje slikovnice koja u sebi sadrži upute za roditelje. Dijete će se s njom pozabaviti, ali bez obzira koliko je sadržaj prostački očigledno iskazan, dograbiti će samo onoga što može percipirati, samo ono što je aktualno interesira i čime je opterećeno. Ono bitno ostaje roditeljima, a pritom je ovijeno nizom komičnih momenata od kojih će neki, ako se dobro prepoznaju, izazvati posebno glasan smijeh.

No, tako će se ljudi uhvatiti za nacističku propagandu filma, dok nacisti u filmu uopće nisu relevantni. Tim više, nacisti su po sebi beskompromisno ismijani i ondje se nalaze iz dva razloga: kao katalizator bitne radnje te kao izvor vizualne poslastice, naročito ako pripadate krugu ljubitelja takvog stila. Između izravnih uvreda i iznimno smionih trenutaka, poput scene albiniziranog crnca salutirajućeg njemačkom Reichu, film plete dvorazinsku priču. Komično pomaknut odnos kakav se razvija među glavnim likovima te opće kretnje u svijetu u kojem se nalaze. Pripadno tome, u osobnoj priči sprdani su mikro-elementi današnjeg društva, dok su u općoj radnji kritički razmontirani makro-elementi planeta Zemlje. Kada se primijeti koliko se bitni momenti ovako izravnog filma čudesno zanemaruju, možete se svakako početi zlo smijati onima koje film ide, ali nažalost, s osvrtom na tu reakciju, možete početi i plakati. 

Istaknuti će se Gotz Otto kao Klaus Adler, nasljednik Hitlerova Reicha te Peta Sergeant kao divlja menadžerica Vivian Wagner. Kemijski, oni drže cijeli film. Stephanie Paul kao predsjednica SAD-a izvrsna je u ismijavanju Sarah Palin, dok su Julia Dietze kao zemljolog Renate, te Christopher Kirby kao američki model, mada svrhoviti ulogama, u performansu nedovoljno uživljeni za svrhu koja im pripada. Općenito, čini se da se redatelji nisu previše bavili dramatikom, ali smisao nekih likova svakako je ismijavanje hollywoodskih metoda glume i režije. Pripovjedački, koliko je sav smisao da priča postoji, toliko je ona u tome pogledu i dobra. Dapače, koješta na što danas analitičko oko pati, poput problema prostora i vremena radnje, ovdje je izigrano. 

Izvorno, Iron Sky je zamišljen duljim u trajanju i kompleksnijim u scenama, no zbog ograničenih i nestabilnih resursa je skraćen, a scene su dodatno snimali kada god se ispostavilo da će im ostati kusur viška. S obzirom na to, film je dobro komponiran, ali svakako se može osjetiti kako mu ponešto u tempu nedostaje. Najveći dio novca otišao je na animaciju i s obzirom koliko su potrošili, prilično je bijesna. Napravili su sa 7,5 milijuna eura ono za što, čini se, Hollywoodu treba 300 milijuna dolara. Također, izbjegava biti animacijski nered kakav se danas u Hollywoodu može pronaći, primjerice u Transformerima, a isto tako bježi od nemaštovitosti kakvu možemo pronaći, primjerice u Wrath of the Titans. Veoma je čista, oštra i nenametljiva, a setting uopće podsjeća na kombinaciju filmova Fritza Langa i koncerta Rammsteina, s neizbježnim, ali karikiranim fetišizmom, nacističkog duha. Pritom, posve s ciljem ismijavanja, za prigodnu glazbenu podlogu pobrinuo se sam Laibach.

Pošto-poto Iron Sky stvoriti će svoj kult. Ono najbitnije, kao umjetnički projekt u potpunosti će ispuniti svoju svrhu. Način na koji završava, i kraj kakav nudi, označava s jedne strane točku razdvajanja, a s druge strane točku spajanja gledatelja. Ono najvažnije, svaka ga kritika na svoj način posve promašuje. Lektira novog doba.