Nastavak koji se čekao deset godina dobio je prvu najavu. U drugom dijelu hita iz 2009.-te očekujte posjet Bijeloj zombielandkući, Božić u zemlji zombija i monster truck.

jumanjiTreći film o Jumanjiju vodi nas kroz pustinju i prašumu. Kao da to nije dovoljno zahtjevno, grupi tinejdžera će u rješavanju igre pomoći ili odmoći njihovi djedovi.

xmenPrije izlaska filma vrijeme je da ukažemo na detalje koje je korisno znati prije nego feniks sleti u kina petog lipnja.

aladinU hrvatska kina danas stiže Aladdin, sljedeći u nizu Disneyevih hitova koji u novome ruhu obrađuje već ispričanu priču. Film će biti dostupan u dvije verzije, u originalu i sa hrvatskom sinkronizacijom.

goodomensNakon Američkih bogova, bliži se izlazak još jedne serije temeljene na romanu engleskog pisca. Djelo optimističnog naziva Good Omens izlazi krajem svibnja

Push

PUSH (2009)
Redatelj: Paul McGuigan
Scenarij: David Bourla 
Glume: Chris Evans, Dakota Fanning, Camilla Belle, Djimon Hounsou
G1Gg1Gg1

 

 opis

pushposter-440x647.jpg

Redatelj Paul McGuigan (Lucky Number Slevin), slijedeći scenarij opskurno poznatog Davida Bourle, režirao je film koji je unatoč izvrsnim premisama za dobru kino-zabavu prošao nezapaženo i jedva pokrio trošak vlastitog snimanja. Neobično je što samopreporučljivosti nije pomogla ni zvučna glumačka postava: Dakota Fanning, Djimon Hounsou, Chris Evans i Camilla Bell. Valjalo bi reći da je Push film za kojeg se može dopustiti crno-bijela kritika za ili protiv, bez previše osuđivanja pristupa, pa ipak, dopustivši misliti o njemu, teško je vjerovati da je zapravo kino-promašaj.

Tijekom Drugog svjetskog rata nacisti su provodili eksperimente nad ljudima otkrivajući njihove nadprosječne, nadljudske sposobnosti i stvarajući od njih vojnike. Broj takvih ljudi veoma je malen. Sa završetkom rata, istraživanja su se proširila diljem svijeta. Paralelno s „normalnim“ nadmetanjem, svjetske sile bore se za premoć kroz ogranke nazvane „Division“. Ljudi u kojih su sposobnosti razvijene sada postoje kao agenti ogranaka, kao umirovljeni agenti ili kao bjegunci. Ovisno o jedinstvenim sposobnostima, postoji nekoliko vrsta osoba, od kojih su najznačajniji tzv. „pushers“, koji utiskuju nepostojeća sjećanja i misli u tuđi um, „watchers“, koji s većim ili manjim postotkom preciznosti opažaju budućnost i „movers“, koji telekinetički pomiču žive i nežive objekte. U desetak uvodnih minuta gledatelj je kroz brzi tečaj upoznat s povijesnim premisama i osnovnom idejom da bi kroz brzi zaplet bivao uvučen u sistematično istovremeno rasplitanje radnje i zaplitanje same priče, povijesti likova i koncepta kojim takav specifičan svijet funkcionira.

push-movie.jpg

Oni upoznati sa serijom „Heroes“ nisu mogli izbjeći instinktivno poistovjećivanje jednog naslova s drugim - ne samo ideje, nego i pozadine izgrađene radnje pa čak i uloga raznih materijala, poput vlade. Dok su filmovi sa super-herojima temeljeni na postojećem materijalu (izuzev Hancock), teško je reći radi li se ovdje o nečemu što je inspirirano serijalom. David Bourle nikad taj podatak nije obznanio. No, ruku na srce, sličnosti međusobno staju na premisi kao i Alien i Predator. Argument autentičnosti pomaže temeljito osmišljeno okruženje i odnosi u koje su likovi i radnja stavljeni te originalne i distinktivne sposobnosti i njihova uloga. Push je svejedno automatski okarakteriziran kao „Heroes za kino“, pa je moguće i to utjecalo na lošu reputaciju. Kako god, vrijedilo bi spomenuti da je Push ipak prije SF nego stripovski „hero“ uradak.

Za jedan „popcorn“ film veoma kompleksna radnja smještena je u Hong Kong kao besprijekoran materijal za praktično i apstraktno prenošenje kaotičnosti situacije u kojoj se nalaze akteri, međusobno povezani nestabilnim odnosima koji sežu duboko u povijest. Toj dinamičnoj atmosferi pridonose brzo izmijenjujući kadrovi koji bi mogli zasmetati (kao što su zasmetali gledateljima u Man on Fire) i neobičan, pomalo neuglađen soundtrack. Dva glavna lika, Cassie Holmes (Dakota Fanning) kao „Watcher“ i Nick Gant (Chris Evans) kao „Mover“ susreću se pod pseudoslučajnim okolnostima u kojima Nick, poprilično neupućen, opet igrom slučaja pripomaže znatno upućenijoj Cassie u njenom nastojanju da pronađe djevojku Kiru Hudson (Camille Bell) kao „Pusher“ o kojoj ovisi opstanak njih i Divizija. Međutim, Kiru traži i Henry Carver (Djimon Hounsou) iz američke Divizije, te azijska mafija. U pokušaju da se dohvate Kire i specifičnog kovčega, tri strane će se sukobiti. 

push-movie_1.jpg

Po pitanju karakterizacije, većina sukobljenih mišljenja prelomila se na leđima Dakote Fanning koja nosi film. Za jedne se radi o izvrsnom liku i dobrom performansu, za druge se radi o nemotiviranoj glumi i nerealnom liku, a za treće se radi o minimumu koji Dakota daje od sebe u lošem filmu, ali s obzirom da se radi o djetetu od 13 godina bačenom usred pomaknutog svijeta, njenu ulogu – i ono što bi ona trebala biti – teško je interpretirati. Međutim, neke od veoma upadljivih kadrova njezine izazovnosti (Dakoti je 15 godina) nije se imalo kako protumačiti nego kao postojeće samo radi Dakotine ljepote. Scene i kadrovi u filmovima, igrama i serijama koji ondje postoje samo s jednom svrhom lako je uočiti i niz takvih scena zapao je u oči upravo u Pushu, pojednako vezani za Kiru i Cassie. Nipošto se ne radi o slučajnosti. Evans i Hounsou svoje likove čvrsto nose. Evans se konačno ne čini samo kao ljepuškasto lice, makar je metoda razvoja njegova lika – koji se jedini doslovno razvija kroz film – neuvjerljiva, a Hounsou svog odrađuje rutinski. Zamjetljiva je i Xiaolu Li kao sporedna „Lolipop girl“, dok se tek Bell čini slabašnom i naprosto marionetom ostalih likova u scenama. Kako god, ono zanimljivo ne tiče se glavnih – već sporednih likova. Izuzev činjenice da je svaki sporedni lik ključan za radnju, zbog čega su po važnosti jednaki glavnima, svaki od njih kao nadomjestak za manje vrijeme na ekranu nosi intrigantnu osobnost i izgled. Dok su glavne uloge „idealističke“, sporedni likovi su kao kontrast karizmatični u svojoj „nesavršenosti“, kreativno znatno bogatiji. Doista, vizualno najzanimljiviji, nastupom najintrigantniji, ulogom najmističniji ili naprosto pojavom najupadljiviji likovi su sporedni, što je osebujan aspekt rijetko prisutan u filmu. Valja spomenuti, nije lako oteti se dojmu da je čitav film mogao bez jedne skupine, tzv. „Bleeders“, pa i onog što oni rade – vrište – jer izazvali su specifično neodobravajuće reakcije kod baš svih gledatelja bez obzira na to što je sama sposobnost zanimljiva, a odabir tog elementa za film začuđujuća.

push3.jpg

Uz sve pozitivno rečeno, Push opet ostavlja neugodan okus u ustima iz prvenstveno tri razloga: Prvi je taj što je film namjerno napravljen kao „cliff hanger“ – otvoren za nastavak ovisno o uspjehu i to nakon lako moguće jednog od najgorih krajeva (ili konačnih razriješenja) u povijesti filma. Drugi je taj što su iznimnom količinom originalnog i očito kompleksnog materijala zaista natrpali film, ne samo poveznicama već i konceptima funkcioniranja takvog svijeta. S obzirom na to koliko je toga rečeno, mnogo i previše toga ostaje na gledatelju da „shvati“ ako je dovoljno zainteresiran – što ne mora biti slučaj, niti bi gledatelj trebao biti prisiljen. Pri prvom gledanju, bez idućeg i bez dodatnog referiranja, nemoguće je sve sa zadovoljstvom razumijeti bez osjećaja da je film ispunjen propustima do bizarne razine, bez osjećaja ad hoc solucija i krpanja jednog iskrslog pitanja riješenjem koje otvara drugo. Nakon detaljnije analize, moguće je zaključiti da je scenarist priču približio sasvim blizu savršenstvu, ali treći razlog sav trud po pitanju iste uništava. Vjerodostojnost radnje narušava činjenica da je jedan jedini metak, koji se realno trebao pojaviti u filmu mogao ne samo razriješiti kompletnu situaciju u filmu, nego i dekonstruirati čitav Bourleov rad. Sličan pristup događanjima imaju mnoge, mnoge serije poput raznih sapunica, zatim Alias, Nikita, Buffy the Vampire Slayer, Charmed, CSI, Prison Break recimo. U njima se održavaju „napeti“ odnosi i vrše psihološke igre komplicirajući svaki racionalan postupak. To su one situacije u kojima lik treba izreći jednu rečenicu, ispaliti jedan metak, postaviti jedno pitanje – i time što tu rečenicu ne izgovori, što ne ispali metak i što ne postavi pitanje – omogućuje narednih 40 nastavaka. Dok se takve stvari kroz seriju nekako potisnu, ovdje se te situacije događaju u nevjerojatnom kontinuiranom nizu zbog čega naprosto cijela priča ne sjeda, kao da u zamišljanju svijeta autor nije imao ideje kako u konačnici to povezati pa je „ispustio“ jednu prostu logiku u korist spajanja svega što se sjetio. Kako Push nije G.I.Joe i priča je glavni nositelj, ta prividna i djelomična rupičavost koja se nameće kroz film počne smetati naprosto iz razloga što gledatelj osjeća da ne razumije što se događa, odnosno, osjeća da je nekako navučena.

Push je pristojan uradak. Trud je u film uložen i bilo bi pogrešno i neistinito reći da se radi o običnom „hollywood flick“ filmu, ali koliko god toga on ponudio, koliko god tih pozitivnih strana pronašli, tih nekoliko pukih činjenica koje se same iskristaliziraju u filmu kako se film bliži kraju naprosto ga opravdano degradiraju prema nekakvom prosjeku, iako u svojoj prirodi on to nije.

Goblinov gebis

Galerija

Kliknite na strip za čitanje! Ako želite pogledati starije brojeve posjetite arhivu.

Povezivanje

Primaj obavijesti o novostima na Fantasy Hrvatska putem e-maila!

 
Pratite nas putem RSS-a! Facebook stranica Pratite nas na Twitteru!

Korisnička zona